U pisanju je najvažnija iskrenost

Švedski pisac Jonas Hassen Khemiri (1978) jedna je od najvećih zvijezda na šestom Festivalu svjetske književnosti, održanu u Zagrebu i Splitu od 2. do 8. rujna u organizaciji nakladničke kuće Fraktura. „Znate, ja zapravo i nisam pisac. Uzimam događaje iz svog života, zapisujem ih i onda ih nazivam fikcijom“, skromno je, premda posve neutemeljeno, Khemiri ustvrdio 5. rujna u dvorani Müller zagrebačkog kina Europa, koja je bila premalena za sve koji su došli. Jer ako se netko ima pravo nazivati piscem, to je svakako on, jedan od najpopularnijih švedskih pisaca i autor čiji su romani i zbirka kratkih priča prevođeni na desetke jezika, a drame izvođene na velikim svjetskim pozornicama, pa i onoj brodvejskoj. Khemiri je i prvi švedski pisac čiju je priču (u rujnu prošle godine) objavio ugledni New Yorker.

Jonas Hassen Khemiri na Festivalu svjetske književnosti privukao veliku pozornost / Snimio Pierre Björk

Sjećanje i neprilagođenost imanentne su teme njegovih dvaju na hrvatski prevedenih djela; kratkog romana Zovem svoju braću (2012) što ga je u ljeto 2017. objavila Naklada Ljevak i monumentalnog, Augustom nagrađena romana Sve čega se ne sjećam (2015) objavljena tek nekoliko mjeseci poslije u izdanju zaprešićke Frakture (oba je romana sa švedskoga jezika prevela Željka Černok).

O pitanjima identitetske osviještenosti, važnosti stvaranja kohezivnog društvenog tkiva i ulozi koju u tome imaju riječi, književnost i kultura s nagrađivanim švedskim piscem razgovarali smo uoči njegova drugog posjeta Zagrebu.

Čitateljev je dojam, nakon pročitana dva vaša na hrvatski jezik prevedena romana, Zovem svoju braću i Sve čega se ne sjećam, da oni dijele opću atmosferu nepovjerenja, nesigurnosti i straha u društvu. Jesu li ti osjećaji postali opća mjesta modernih poimanja suvremenoga ljudskog društva? Možemo li čak otići tako daleko i nazvati ih ishodišnom točkom, kamenom temeljcem modernosti?

Nisam siguran u kojoj mjeri, i na koji način, moji romani podliježu takvoj interpretaciji teksta kao primjera suvremenosti ili modernosti. Znam kako mnogi od mojih likova očajnički i bez prestanka tragaju za nekim oblikom grupe, društva kojem bi se mogli priključiti. Naravno, ukoliko takva grupa ne postoji, prisiljeni su izmisliti je. Sjećam se kako sam, dok sam bio mlađi, neprestano tragao za skupinom koja bi bila posve moja, u kojoj bih u potpunosti mogao biti ono što jesam. Posve je razumno zaključiti kako nikada nisam pronašao takvu okolinu. Tada sam počeo čitati i shvatio kako i ne trebam druge ljude i grupe kako bih se osjećao manje usamljenim. Za to mi je bila potrebna samo članska iskaznica mjesne knjižnice.

Možemo li ustvrditi kako su članovi društva sposobni međusobno se povezati samo onda kada je društvo pogođeno u neku od svojih neuralgičnih točaka, kao što je ona koju opisujete u romanu Zovem svoju braću? Jesmo li jedni za druge sposobniti mariti tek kada se suočimo s mogućnosti gubitka?

Sklon sam mnogo inspiracije crpsti iz situacija natopljenih strahom i panikom. Događaj kojim započinje roman Zovem svoju braću stvaran je događaj, a riječ je o neuspjelom pokušaju terorističkog napada u Stockholmu. Mnogo je ljudi počelo pisati i govoriti stvari poput „zlo je napokon stiglo u Švedsku“. To me zainteresiralo i počeo sam se pitati gdje je to „zlo“ bilo prije nego što je stiglo u Švedsku.

Kako se u vama stvorila ideja o iznošenju priče spomenutoga romana na taj poseban način? Jeste li i vi sami, čuvši novosti, imali potrebu nekoga nazvati?

U vrijeme napada dobio sam stipendiju i živio u Berlinu, ali bio sam u Stockholmu, u posjetu preko vikenda. Isprva sam samo posvuda vidio policijske uniforme i plava svjetla. Zaintrigiralo me to što se zbog svih tih uniformi i sirena nisam osjećao sigurno. Prijatelji su me počeli nazivati. Kada sam saznao za napad, moj je prvi instinkt bio nazvati mlađu braću i pružiti im neku vrstu umirujućih savjeta. Problem je bio u tome što nisam znao što im reći. Ili, bolje rečeno, za svaki sam smišljeni savjet mogao smisliti i drugi savjet koji bi ih usmjerio u posve suprotnom smjeru. U tom je trenutku rođen Amor, netko tko naziva i naziva, ali se, barem se tako čini, ne može doista povezati sa svijetom i stvarnošću.

Jedno od pitanja koje Amor postavlja u romanu jest i Zašto se skrivati? Doista, zašto se kriti? Od čega? Je li taj kolektivni, i istovremeno tako nepotreban, osjećaj srama upisan zbilja duboko u osobni identitet?

Jedan ti nagon kaže da se sakriješ stoga što pojednostavnjivanja i diskriminacije bole. Drugi je nagon, pak, učiniti se vidljivim kako bi bio siguran da simplifikacije i diskriminacije nikada neće pobijediti. Pokušao sam se poslužiti objema strategijama i nisam siguran koja od njih bolje funkcionira.

Na koliko različitih načina takvi događaji utječu na općedruštvenu, ali i kulturnu sliku zajednica koje pogađaju?

Mislim da su sve strane iskoristile taj događaj. Ljudi priklonjeni desnici uzvikivali su kako je to upravo ono što se događa kada se dopusti imigracija. Ljudi priklonjeni ljevici odgovarali su uzvikivanjem kako nitko, osim počinitelja, nije bio ozlijeđen. Više me zanimalo napisati tu jednu izdvojenu, osobitu priču o Amoru, nego usredotočiti se na društvo kao cjelinu. Nakon toga jedna od tema koja mi se u pisanju neprestano vraćala, a to je što se događa kada netko nestane, otišla je, napustila me. U romanu Zovem svoju braću Amor je, u fizičkom smislu, vrlo osamljen. Živi u izolaciji, svi su otišli, prijatelji, obitelj, i on ih mora pozvati da se vrate natrag, povremeno koristeći svoj telefon, a mnogo češće to čini u mašti.

Vaš protagonist, Amor, nastoji se ponašati normalno. No možemo li govoriti o normalnosti u tako iščašenu društvu kao što je ono koje opisujete?

Još je važnije pitanje što je normalnost. I tko je dovoljno moćan da oblikuje norme ponašanja? Sva se društva bore kako bi shvatila koji ih kohezivni elementi drže na okupu i mislim da se Amor, zbog izgleda i jezika kojim govori, osjeća kao izopćenik, kao višak. Uvjeren je kako ga svi vide kao terorista. Tada odluči provesti 24 sata ponašajući se normalno u najvećoj mogućoj mjeri. No što se više trudi ponašati normalno, to čudnijim postaje. Na svršetku priče više nismo sigurni tko je skloniji paranojama, društvo ili Amor. Oboje. Možda je to točan odgovor.

Mogu li, u takvoj klimi, radikalne političke struje biti utišane ili je svaki pokušaj ulaženja u takvu bitku unaprijed uzaludan? Je li književnost jedan od mehanizama za ulazak u takvu bitku?

Nikada svoje djelovanje nisam promatrao kao nešto u tom smislu političko. Svakako, mnogo pišem o političkim događajima, ali to je samo stoga što takvi događaji, na jednostavan i neupitan način, utječu na svakodnevne živote mojih likova. Ali iz istih razloga mnogo pišem i o ekonomiji, podzemnim željeznicama ili plesnim pokretima. Ako netko uspije moj rad iskoristiti kako bi stavio naglasak na neku političku ideju, onda smatram da nisam uspio u svome naumu.

Mogu li riječi biti oruđe za slamanje radikalnih mehanizama ili će oni biti samo dodatno raspireni, a njihovo djelovanje olakšano budu li im se riječi drugih odveć suprotstavljale?

Prije desetak godina sudjelovao sam na nekom glazbenom festivalu u Göteborgu. Mutno se sjećam tog događaja, ali pamtim žute trake na kojima je bilo ispisano: „Ne postoje zvukovi. Ali postoji nešto još gore: tišina.“ Na isti način razmišljam o tom pitanju. Tišina nikada nije, ili barem jako rijetko jest, odgovor.

U svome pismu Beatrice Ask, između ostalog, kažete: „Rado bih na jedan dan preuzeo tvoju kožu da vidim kako je to biti žena u patrijarhalnom političkom sustavu“ implicirajući time kako je i ona Druga u nekim ulogama koje igra. Koliko različitih razina Drugosti postoji i postoji li među njima također svojevrsno stupnjevanje? Je li svaka Drugost različita na isti način?

Moja je glavna ambicija i osnovni cilj bio tim pismom prikazati koliko na nas utječu naša sjećanja na diskriminaciju. I kada bi se ona mogla prisjetiti mojih iskustava, opetovanog praćenja od strane zaštitara ili bezrazložnog policijskog uhićenja, njezino bi se poimanje ove zemlje promijenilo. Na isti je način, i iz istih razloga, meni teško razumjeti sve one trenutke u vlastitom životu kada sam povlašten kao muškarac. Različiti su slojevi Drugosti vrlo složeni i zato sam pokušao pisati o njima. Zanimljivo je istraživati što se događa kada se rasne, klasne i spolne razlike sudare.

Kakvi su bili ishodi tog vašeg pisma? Oni politički, ali i, još važnije, oni koji utječu na članove društva i potiču društvenu promjenu?

Društvenu je promjenu teško izmjeriti u postocima. Ali pismo je prevedeno i objavljeno na više od dvadeset jezika, New York Times je objavio njegovu englesku inačicu, a švedski se premijer o njemu morao očitovati u najvažnijoj televizijskoj političkoj emisiji. Zašto? Pa jedan od razloga jest stoga što je postalo viralno, postalo je jedan od najviše puta podijeljenih tekstova u švedskoj povijesti. Drugi razlog leži u tome što se velika većina Šveđana mogla povezati s tim osjećajem da ih se promatra kao nekoga tko nije sasvim dio ove zemlje. Tako su podijelili članak i počeli dijeliti vlastita iskustva povezana s diskriminacijom koristeći oznaku #bastabeatrice. Za dobrih sam dana sklon misliti kako je to pismo mnogim Šveđanima, različita podrijetla i dobi, pomoglo da shvate da nisu sami i da osvijeste činjenicu kako moramo osuvremeniti poimanje toga tko jest dio ove zemlje. Za loših dana mislim da pismo nije promijenilo ništa. No na osobnoj je razini učinilo da se osjećam manje usamljenim sa svojim iskustvima pa pretpostavljam da je i to mnogo.

Čini mi se kako u vašem četvrtom, a na hrvatski jezik drugom prevedenom romanu naslovljenu Sve čega se ne sjećam sjećanja drže središnje mjesto. Što vas u postupku oblikovanja sjećanja toliko fascinira? Činjenica da su sjećanja formativna točka našeg identiteta, čak i kada su odsutna ili posuđena? Do koje su mjere sjećanja, u tom smislu, oslobađajući, a koliko otegotni element?

U trenutku kada sam počeo pisati roman moja je baka počela gubiti pamćenje. Ona je bila vrlo utjecajna osoba u našoj obitelji, gotovo njezina središnja točka, i kao takva nimalo naviknuta tražiti pomoć. Budući da je također imala i mnoga pravila i poglede na svijet, kao i neka vrlo bolna sjećanja, sjećam se kako sam mislio da će joj laknuti sada kada je pustila prošlost od sebe. Možda će joj demencija pomoći da se osjeća slobodnije. U stvarnosti je gubitak sjećanja i osobnosti stvorio užasnutu osobu koja se uspaničila kad je prestala prepoznavati svijet oko sebe. Mislim da je njezin strah od gubitka uspomena utjecao na moj roman. I sama je činjenica da Samuel u romanu također ima baku koja odbija prihvatiti da njezine uspomene nestaju na neki način odavanje počasti mojoj baki.

U tom romanu također je prisutna misao kako je mnogo toga zapravo upisano duboko u naš identitet, poput seksualnosti. No možemo li govoriti o nečemu duboko upisanu u trenutku kada smo tako željni i spremni eksperimentirati sa svakim dijelom svojeg identiteta, pa i s onima najdublje ukorijenjenima?

Riječ brat jako se često pojavljuje u mome pisanju, a postoje i mnogi drugi, pomalo queer momenti, u kojima se intimnost i privlačnost mogu shvatiti dvosmisleno. Mislim da su ograničenja lingvističke intimnosti među muškarcima zapanjujuće. U Švedskoj je, primjerice, prilično teško izreći volim te među muškarcima. Odrastajući, mnogi su dječaci iz moje okoline govorili volim te vrijeđajući prijateljevu majku – negdje se u tom postupku krije i kompliment. Ne postoji način da to kažem tebi izravno pa ti to moram reći na različite načine, koristeći razne vrste jezika. Možda jednostavno svojom tjelesnom prisutnošću, dovođenjem svoga tijela tebi, svojim bivanjem ondje. Možda je to jedini način na koji mogu govoriti o intimnosti i nešto se slično tomu događa i u Zovem svoju braću i Sve čega se ne sjećam.

Iako se pisac pojavljuje tek pri samu svršetku romana Sve čega se ne sjećam, čitatelj od njegova početka stječe dojam snažne piščeve nazočnosti. Krije li se iza tog upisivanja u likove nemogućnost odmicanja od sebe sama ili potreba da se duboko i bez zadrške uroni u onoga koga se stvara? Ili je posrijedi kombinacija toga dvoga?

Nisam sasvim siguran. Možda opetovano pojavljivanje pisaca u mojim tekstovima meni omogućuje da se preoblikujem i u druge likove. Možda je to moj način da ponekad sama sebe prisilim ponešto riskirati, a ne samo se skrivati iza svijeta fikcije. Pišući Sve čega se ne sjećam, znam da sam u jednom trenutku morao činjenicu da upravo ja pišem taj roman učiniti stvarnom, nakon što sam izgubio bliska prijatelja. I taj je prijatelj snažno prisutan u knjizi, iako čitatelj toga postaje svjestan tek primičući se kraju.

Samuel, oko kojega se i zapleće radnja romana Sve čega se ne sjećam, isprva je poštovan jer „nije pravi Šveđanin“. Što je pravi Šveđanin danas? Postoji li još nešto takvo?

Nadam se da roman na to pitanje odgovara mnogo bolje nego što bih ja to ikada mogao učiniti.

Često govorite o važnosti postojanja različitih perspektiva i pogleda na neku osobu i njezine postupke. Koliko je, prema vašem mišljenju, ta svjesnost o drugim i drukčijim perspektivama prisutna i važna? Koliko je važna vama dok pišete?

U svom sam se životu često osvrtao na vlastitu sposobnost razumijevanja svakoga i nesposobnost zauzimanja jasnih perspektiva. Nadam se da, kada pišem, tu sposobnost mogu pretvoriti u vještinu. U pisanju je naposljetku najvažnija iskrenost. Iskrenost u otkrivanju vlastitog pogleda na svijet i mislim da se stoga moji likovi neprekidno prisjećaju istih događaja na različite načine.

Biste li rekli da je i kolektivno sjećanje, sve ono čega se društvo sjeća i ono što je odlučilo odstraniti iz svog sjećanja, također prisutno u potki romana Sve čega se ne sjećam?

Često se uhvatim kako pišem o događajima koji nisu automatski dio mitosa moje zemlje. To je slično onomu kako likovi u romanu pokušavaju u sjećanje prizvati određene aspekte Samuelove osobnosti i aktivno zaboraviti druge. Ponekad se ona najistinitija verzija nas samih može iščitati iz događaja koje svim silama nastojimo zaboraviti.

U razgovoru ste jednom kazali kako su mnoga od vaših mladenačkih sjećanja zapravo preuzeta iz knjiga. Koliko su ona oblikovala vašu autorsku osobnost? Za kojim ste piscima i djelima najčešće posezali?

U svakom sam razdoblju svoje čitalačke povijesti imao druge junake. Kad sam bio mlad, čitao sam Susan E. Hinton i Astrid Lindgren, potom sam otkrio Williama Faul­knera, Vladimira Nabokova, Marguerite Duras i švedskog autora po imenu Stig Dagerman. Sjećam se da sam čitao knjige i osjećao se kao da je svijet fikcije stvarniji i od mog svakodnevnog života. U knjigama sam mogao susresti ljude koji su mi bili bliži od ljudi iz moje škole i okoline. Danas mi se takva iskustva rijetko događaju. No ponekad, dok pišem, imam isti osjećaj. Kao da su uspomene koje stvaram u romanima stvarnije od onih iz svakodnevnog života.

U jednom od intervjua, govoreći o važnosti čitanja, istaknuli ste kako ono mora biti opasno. Zašto?

Čitanje ne mora biti ništa. Može biti radosno, može oslobađati ili duboko ražalostiti ili, kod zbilja dobrih knjiga, sve od navedenog. Ali u školama nas često uče kako će te knjige i čitanje pretvoriti u bolju osobu, a to je bio siguran način da se većina mojih prijatelja odbije od čitanja. To je valjda bolje nego reći da je čitanje riskantna aktivnost, da određeni tekst ništa neće izliječiti, da knjige mogu biti jednako manipulativne i opasne kao diktatori. Čak i oprezne.

Naposljetku, gostovanje na Festivalu svjetske književnosti nije i vaš prvi posjet Hrvatskoj. Jeste li se, od svoga posljednjeg posjeta Zagrebu, kada ste ovdje boravili kao gost Katedre za skandinavske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, imali prilike upoznati s hrvatskom književnošću i pročitati neka od djela hrvatskih autora?

Da, posljednja hrvatska autorica čiju sam knjigu pročitao bila je Dubravka Ugrešić.
U švedskom prijevodu, naravno.

Jedan od vodećih švedskih pisaca

Jonas Hassen Khemiri studirao je književnost na štokholmskom sveučilištu i međunarodnu ekonomiju na ekonomskom fakultetu, a potom je neko vrijeme proveo u New Yorku, kao pripravnik u Ujedinjenim narodima. Iako često ističe kako, kao i većina istinskih pisaca, piše neprestano, makar i samo u glavi, ističe također da mu je o rodnom Stockholmu najlakše pisati kada se iz njega odmakne, stoga se i boravak u New Yorku može promatrati kao razdoblje njegova autorskog osvještavanja i ostvarivanja.

Već prvim romanom, naslovljenim Ett öga rött (Jedno crveno oko) objavljenim 2003. – pričom ispričanom u obliku dnevničkih zapisa petnaestogodišnjega Halima koji se, po majčinoj smrti, s ocem seli izvan Stockholma i nastoji se, inherentnoj mu neprilagođenosti unatoč, uklopiti u novo društvo i novi život – profilira kao jedan od najsnažnijih mladih glasova suvremene švedske književnosti. Roman je, ostvarivši prodaju od 200.000 primjeraka, postao najprodavaniji švedski roman 2004. Isti je roman nagrađen i nagradom Boras Tiding za najbolji debitantski roman, a Khemirija su kritičari proglasili nasljednikom J. D. Salingera i P. C. Jersilda, dok su neki njegova Halima uspoređivalI s Adrianom Moleom.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Već se u tom prvom romanu Khemiri bavi propitivanjem problematike odnosa jezika i moći i jezika kao instrumenta moći, stvarajući temelje koncepta što će ga kritičari poslije prepoznavati kao „kemirijski jezik“ i opisati kao „potpuno razvijen, zaigran, fiktivni i metaliteraran stil čiji se korijeni jasno ocrtavaju u europskom postmodernizmu dvadesetog stoljeća“.

Osim razvoja koncepta vlastitog jezika, kroz njegovo se književno stvaralaštvo može pratiti i razvoj temata, literarnih opsesija koje ga na tom putu prate. Tako će u drugom romanu Montecore: en unik tiger (Montecore: tigrova tišina), finalistom prestižne švedske književne nagrade August, mladi pisac Jonas, prazan prostor između objave prvog i pisanja drugog romana ispuniti traganjem za ocem kojeg ne pamti, ali ga, kroz sjećanja njegova navodnog prijatelja iz djetinjstva Kadira pokušava rekonstruirati u sjećanju.

Iako ga kritika rado svrstava u red političkih pisaca podijeljenog identiteta, a publika u njegovim djelima s likovima mahom migrantskoga podrijetla traži ključ za političko čitanje, Khemirijeve su teme u srži zapravo dubinski identitetske. I kada piše o Amoru koji u svijetu bez ljubavi pokušava, samo dan nakon napada koji društvo čijim je članom pogađa u neuralgičnu točku, ostati sabran i, katkad stvarnim, a češće fiktivnim pozivima braći, za sebe stvoriti dojam normalnosti kao i kada, kroz fragmentirane priče prijatelja i znanaca pokušava rekonstruirati lik Samuela, onoga koga više nema, Khemiri zapravo traga za pripadnošću, za osjećajem sigurnosti iščezlim iz otuđenoga suvremenog svijeta. Također, autorski propituje latentne granice fluidnih identiteta pitajući se gdje počinje jedan, a završava drugi i možemo li, ne osvijestimo li cjelinu, iz autorove, čitateljeve ili posve osobne perspektive, tvrditi da smo poznavali fragmente. U obama se njegovim, nama dostupnim, djelima osjeća posvemašnja prisutnost Drugoga, ali ne kao političke prijetnje, već kao onoga što, upravo stoga što nije zrcalno našem identitetu, u jednakoj mjeri budi fascinaciju i strah. (P. M.)